Izdvajamo

Tišina slika (Prvi deo)

Tišina slika (Prvi deo)

Tekst: Mirjana Vasiljević

Naslovna fotografija: Pink Floyd "Dark side of the moon"

Da li objašnjavati muziku? Pridodati joj drugu formu da bi se bolje razumela (ako se ona uopšte može razumeti)? Proširivati je dodavanjem slike, teksta, video-zapisa, kako bismo je opravdali? Da li to proširivanje muziku obogaćuje ili zapravo sužava, zarobljavajući je unutar nove dimenzije koja joj i nije potrebna, a time i priznavajući da nije samodovoljna nego ekspresivno siromašna?

A da li umetnik svoju muziku tim pomoćnim sredstvima osvetljava ili je dodatno mistifikuje? Ukazuje na druga značenja svoje maskirane poruke? Namerno zalazi u paradoks, da bi izbegao da slučajno upadne u njega –  jer je paradoks svakako neminovan.

Fotografija sve češće igra ulogu jednog ovakvog posrednika. Osim u marketinške svrhe, umetnici često koriste ovaj medij da prošire značenje svog dela, da ga naglase ili pak da ga izbegnu. Izbegavanje značenja zapravo je sve češća ambicija savremenih umetnika, zbog ličnog priznavanja zbunjenosti nad svetom i nerazumevanja istog.

Nerazumevanje se ne odnosi samo na spoljašnji, nego i na unutrašnji-umetnikov lični svet, u kome zarobljen sa sopstvenim talentom, negira  sebe kao nosioca tog talenta. S druge strane, umetnici se sve češće ogradjuju od svake definicije i interpretacije svog dela, ne zato što ne znaju da ga objasne, nego zato što objašnjenja ni nema.

Ovo ograđivanje je zapravo nedostatak autentičnosti. Siromaštvo duha prikriva se prividnom misterioznošću i izveštačenom egzotičnošću, koja je zapravo već postala ukalupljena i prepoznatljiva (bežanje od klišea vodi u kliše). Fotografija češće od svih drugih umetnosti pri tome ispašta, jer je nju najlakše zloupotrebljavati.

Sa druge strane, fotografija takođe trpi uticaj drugih medija na sebi. Primaoci-gledaoci skloni su da joj pridodaju “pomoćne” medije radi lakšeg tumačenja. U tome je ona slična muzici - večito je bežeća, neuhvatljiva, sve(ne)prisutna. U pregrštu emanentnih oblika prirode, bilo koji od njih može da postane zvuk ili slika, i kao takav je potencijalno umetnički. Izgleda da priroda tek otkriva sebe kroz njih. Ili ih čovek otkriva, a priroda mirno ćuti? (“Priroda je ravnodušna”, odnosno „Priroda voli da se skriva.“)

U tom “bežanju” pojedinih forma umetnosti, u tom nepristajanju na konkretizaciju, umetnici se služe kombinovanjem dve ili više formi, radi lakšeg, odnosno težeg razumevanja dela.

Džon Frušante ~ „To Record Only Water For Ten Days“

Sa druge strane, neki umetnici ovo kombinovanje izbegavaju, smatrajući da su sve umetničke forme samodovoljne i da u suprotnom i nisu umetnost. Muzika  je svakako prva među njima kao najslobodnija forma. U njenoj je prirodi da bude bespredmetna i kao takva ne zahteva nikakvo širenje i prelazak u konkretno. Jedan od stvaralaca sa ovakvim stavom svakako je gitarista Džon Frušante: ”Muzika nema  potrebu za rečima ni slikama, u tome i jeste njena svrha - ona predstavlja čistu energiju.”

Možda zato njegov najmelodičniji album i nosi naziv “To Record Only Water For Ten Days”, a umesto fotografije na sebi nosi plavu boju. Time se pokazuje da je nedostatak fotografije zapravo najbolja moguća fotografija. Teži se za izbegavanjem svake konkretizacije, zarad nestajanja u apstraktnom. Ipak, nestajanje kao i svako nestajanje, vraća se poput bumeranga tražeci bilo kakvu potvrdu konkretnog. Zato jedan od Džonovih stihova glasi: “If something is nothing, it must not  be something in  any possible way”.

Nirvana ~ Nevermind

U sličnu nirvanu upala je i Nirvana, zamalo. U utopijskom plavetnilu nalazimo drugačije ništavilo – američki dolar na udici. Ko se ne bi upecao? Ako i odbijete da se upecate i okrenete se od udice, onda će vas staviti na udicu. Desilo se Kurtu Kobejnu samom. Smrt se uvek najbolje prodavala. Tako je dolar doneo smrt Kurtu Kobejnu, a smrt Kurta Kobejna donela je dolare drugima. Onima koji su držali udicu.

Kada vam se umetnost bazira na buntu protiv sistema, a onda tom istom umetnošću  ostvarite profit i direktno postanete proizvod/žrtva tog istog sistema, onda posle imate problem da tematizujete svoju umetnost, a da istovremeno izbegnete upadanje u paradoks.

Iz tog razloga, rok muzika i jeste puna raznih paradoksa. Pank je nastao kao marketinški trik - kao pokret modne industrije, a muzika je bila samo izgovor. Pitajte čoveka koji ga je stvorio. Hipi pokret je takodje bio paravan mnogim izgubljenim dušama koje su htele leba bez motike, koristeći se raznim ideološkim koještarijama i prodavanjem magle.

Svim tim pokretima preteča su svakako bili hipsteri, koji su negovali kompleksni multiumetnički koncept, za koji možemo smatrati da je bio iskren i autentičan. Medutim, u međuvremenu se se stvari okrenule, pa je savremeni hipster (“savremeni hipster”- nije li to antonim?) postao (nesvesna) parodija na hipstera iz šezdesetih godina  Amerike. Džek Keruak se prevrće u grobu. Čak su i “All star” patike bile deo sportske opreme koju su koristili profesionalni  košarkaši, a Bukovskog je od rok muzike bolela glava. Što bi rekao Aca Lukas: ”Nos i usne probušeni, nokti crno namazani, pile moje, to se zove pank. Ne treba to sada meni, i obrni i okreni, sviđa mi se više ovaj šank.” Ne verujem da je na nekom splavu dobio odgovor od “pileta”: Punk is not dead.

Vizualizacija muzike u obliku fotografija, postera, spotova, scenskog nastupa, “imidža”muzičara - na kraju postaje samo jedna velika slika (nije slučajno što “imidž” i znači “slika”), obrazac ponašanja na koji se neformirane nezrele ličnosti ugledaju radi potrebe za afirmacijom. Time i postaju žrtve celog tog marketinškog trika. Potreba za pripadanjem određenoj grupi - ubacivanje sebe u šablon, da bi se pronašlo sopstvo, na kraju dovodi do gubljenja  tog sopstva.

Uklapanje u ”sliku” je kontradiktorno, jer se beži od sebe da bi se našao identitet. Bežanje iz gomile vodi u utopljavanje u drugu gomilu -gomilu koja bezi iz gomile. Ta šablonska, globalna ličnost zapravo je odsustvo ličnosti. A kad neko nema ličnost on će je videti na televiziji, pa će otići u prodavnicu da je kupi.

Zato – nije to sve bio samo rokenrol, kao što kaže Dejan D. Marković. I nije. Muzika je bila kreativna kulminacija i eksplozivna energija jedne ere. Nekima. A nekima mamac na udici sa Nirvaning albuma. Iza rokenrola se oduvek krila ta bljutava kombinacija umetnosti i komercijalnog šou biznisa. Ta je kombinacija bila tragična za Kurta Kobejna - on je beba koja se udavila u vodi bežeći od dolara- a ne plivajući ka njemu.

Ekatarina Velika~ Dum Dum

Smrt se uvek isplati drugima, jer mrtvima očigledno nema kako da se dostavi ček. Milanu Mladenoviću na primer. “Ja ću pucati pravo u leđa, baaam, ja sam rodjen da vladam.” Zavladao je tek kad je umro. Dobio je mali trg i par sporednih uličica.

Dotad je sedeo u hladnim kišnim sobama, i iz crnog mrtvog praznog mrtvila posmatrao na zidu crtež crnog crnila. A  kao i svaki zid -  možete ga premazivati kojim god bojama želite, na kraju će ga neko prešarati sprejom :”Džaba ste krečili ovaj zid”. Nisu dovoljne reči da ga vrate u život, ali jeste promenio  svet do kraja  pesme. Zato što je putovao rečima, a razmišljao koracima. Zato sto i sada mirno spava i sanja svoje lice. Bledo je.

Pročitajte nastavak Tišina slika (Drugi deo)

Pročitajte i sledeći (poslednji) nastavak Tišina slika (Treći deo) 

Komentari