Naslovna sadržaji

Post-mortem viktorijanska fotografija (1)

Post-mortem viktorijanska fotografija (1)

Tekst: Dušica Popović

Post-mortem fotografija zauzima posebno mesto u okvirima individualnih i grupnih portreta građanskog društva Velike Britanije i Severne Amerike XIX veka. Ovaj žanr se pojavio u isto vreme kada i fotografija (tj. dagerotipija, 1839. godine) i opstao sve do kraja XIX i početka XX veka.

Neposredno nakon smrti, preminule osobe su fotografisali same ili u društvu rođaka i prijatelja, u sopstvenom stanu ili fotografskom ateljeu. Pokojnike su postavljali u različite poze, naizgled u želji da prikriju smrt i prikažu ih živima. Ponekad su u te svrhe korišćene specijalne sprave (koje su posedovali svi foto studiji), koje su pokojnika održavale u stojećem stavu ili su ih, jednostavno, pridržavale osobe fotografisane zajedno sa njima.

Fotografi su, neretko, radi veće uverljivosti, slikali otvorene oči na zatvorenim kapcima pokojnika na foto papiru. Zahvaljujući nespretnosti mnogih fotografa, na nekim snimcima se vide pojedinci  iskolačenih očiju (na osnovu čega mi danas znamo da su to pokojnici).

Fotografisanje je sve do pred kraj XIX veka bilo relativno skupo te se često događalo da deca i mladi koji bi prerano umrli nisu imali nijednu svoju fotografiju – nikakav trag svog postojanja. Stoga ovu, iz današnje perspektive neobičnu praksu, možemo posmatrati kao pokušaj sažimanja ljudske egzistencije na uštrb života i smrti a u korist sećanja na preminule. Trag postojanja preminulog srodnika ili prijatelja očigledno postaje važniji od njegovih ili njenih individualnih postignuća i društvene relevantnosti (za razliku od svih prethodnih istorijskih perioda kada to nije bio slučaj). Ovde fotografija ukazuje na promenjenu ulogu pojedinca u građanskom, buržoaskom društvu  toga doba.

Treba imati u vidu da u pomenutom razdoblju, hrišćanski, mistički i linearni poredak vremena biva zamenjen profanim, evolucionističkim, ali takođe linearnim poretkom vremena. Uovom drugom slučaju, vreme više nije u službi spasenja već ono postaje glavna institucija ljudskog poimanja. ,,Profesionalizaciju” vremena potpomažu različite tehnike preciznog beleženja a među njima počasno mesto pripada fotografiji. 

U doslovnom, istorijski osvedočenom postojanju, neposredni potomci su verovatno tražili legitimaciju isvoje istine zasnovane na materijalističkom pristupu životu. Na mesto dotadašnjeg praznovernog poverenja u neobjašnjivost sveta života dolazi takođe praznoverno poverenje u objašnjivost sveta života. Ideologija percepcije se menja pa tako religijski simbolizam gubi na važnosti dok empirijski merljiva iskustva (iskušenja) stvarnosti dobijaju na značaju/značenju.

U takvoj kulturnoj klimi menjaju se stavovi i njima uslovljeni odnosi prema smrti. Ona postaje privatni čin koji se najčešće odvija  u kućnoj atmosferi, u sopstvenom krevetu okruženom bliskim srodnicima i prijateljima. Dok je u neposrednoj prošlosti smrt bila uklopljena u postojeći sistem značenja i kao takva bila od presudnog značaja za celo društvo sada  sav njen teret spada na pojedince te njihovu (ne)mogućnost razumevanja i prihvatanja.

Buržoaska klasa, koja preuzima kormilo istorije, ne može sebi da dozvoli da se bavi pojavama koje prevazilaze metodološke okvire naivnog, pozitivističkog racionalizma. Može se čak ironično reći da smrt tada, lišena „discipline” tj. opravdanja  i porekla, postaje ,,nekonvencionalna” pojava.  Iz tih razloga, smrt biva prepuštena tadašnjim nekonvencionalnim  slojevima društva – pesnicima, umetnicima, psiholozima, patolozima i sl. a groblja se premeštaju iz centara gradova na periferije. Medicina i obični građani imaju posla samo sa telima odnosno bližnjima čije je postojanje smisleno zabeležiti radi lične i nadlične utehe – uspomene i statistike.

Sledi nastavak

Post-mortem viktorijanska fotografija (2)

Komentari