Naslovna sadržaji

Fotografije koje se čitaju

Fotografije koje se čitaju

Fotografije: Marta Nikolić

Tekst: Dušica Popović, istoričarka umetnosti

Arhitekta Marta Nikolić (1983) iz Niša se bavi jednom zanimljivom vizuelnom praksom. Na svojim brojnim putovanjima ona „pronalazi” i fotografiše slova abecede u urbanim pejzažima gradova.  U pitanju su slova koja autorka uočava, bolje reći konstruiše koristeći fotografski objektiv u postojećem gradskom tkivu (na portalima, ogradama, klupama, semaforima, prozorima, mostovima, fasadnoj plastici, točkovima vozila itd.).

Sva slova imaju svoje fotografije pomoću kojih se mogu slagati reči, rečenice ili vlastita uramljena imena koja se potom mogu poručiti i kupiti na sajtu www.iznenadime.com.

Za ove fotografije nije presudan identitet nekog grada, prepoznatljivost njegovog lica, tj. njegovih karakterističnih crta – poznatih građevina ili lokacija. Naprotiv, gradski mobilijar ovde služi samo kao građa, morfološka zaliha i redi mejd fusnota koja objašnjava poreklo foto slova ali ne utiče na značenje/čitanje prizora. Drugim rečima, foto slovo je nezavisno od podloge na kojoj se pojavljuje i zahvaljujući kojoj se pojavljuje. 

Sam snimak funkcioniše kao obrnuti nadrealistički objet trouve (pronađeni objekat). Naime, u poetici nadrealizma, objet trouve je naziv za slučajno pronađeni prirodni i/ili artificijelni objekat (toj kategoriji pripadaju i slučajno otkrivene pesme, fotografije, filmovi i td. anonimnih autora), koji se potom može upotrebiti za stvaranje novog autorskog umetničkog dela.

U ovom slučaju, međutim, umetnica obrće proces tako što u vlastitoj imaginaciji vidi/kreira slova u gradskom mizanscenu a zatim ih „podmeće’’ posmatraču kao slučajno otkriće. 

Sa druge strane, foto slova prizivaju (i izazivaju) istoriju pisma kao standardizovanog oblika komunikacije. Podsećamo da je najstarije pismo zasnovano na piktogramima odnosno slikama koje predstavljaju predmet ili biće o kome je reč (poput pećinskih crteža životinja iz paleolita).

Nešto mlađe je ideogramsko pismo koje se sastoji od shematizovanih slika, piktograma, koji predstavljaju ideje ili pojmove (npr. egipatski hijeroglifi ili kineski ideogrami). Daljom shematizacijom se dospelo do fonetskog pisma u kome svaki apstraktni znak zastupa jedno slovo ili jedan glas (npr. latinica ili ćirilica). 

Marija Nikolić polazi od poslednjeg stupnja pisma – apstraktnog znaka i "vraća dug" predmetnom svetu ili materiji u kojoj je znak ponikao. Naravno, nije u pitanju doslovan povratak budući da foto slovo u velikoj meri o(p)staje otuđeno od podloge na kojoj se nalazi.

Zapravo, foto slovo se pred posmatračima pojavljuje kao strukturni element prostora – neobično nezavisan od tog istog prostora koji sačinjava. Na taj način, foto slovo ujedinjuje dve ravni vizuelnog iskustva – verizam i apstrakciju. 

Istovremeno, sama fotografija ne daje primat jednoj opažajnoj mogućnosti – ona pre obezbeđuje teren ili „trkačku stazu’’ na kojoj se takmiče dve različite perspektive opažanja (uz predviđenu nemogućnost pobede jedne opcije).

Ovi snimci svesno prispituju (ne)izvestan status takozvanog neposrednog fotografskog pristupa realnosti. Autorka koristi dokumentaristički prosede samo kao sredstvo za „disciplinovanje” te oprostorenje sopstvene imaginacije a ne kao krajnji cilj. Na fotografijama isplivava neukrotivost realnosti  koja posmatračima, potencijalnim tumačima, ne dozvoljava  da je svedu samo na sliku ili samo na tekst.

On/a je prinuđen/a da se odrekne svojih uobičajenih utabanih vizuelnih prečica ka poimanju.

Pomenimo i da su tek pojedina slova nastala zahvaljujući  anamorfozi (iskrivljena perspektiva koja omogućava da se prikazani predmet, u ovom slučaju slovo, vidi samo iz jednog određenog ugla – korišćena u likovnoj umetnosti počevši od renesanse). Suprotno tome, većina slova izrasta ili zaživljava u posmatračevoj svesti  na arhitektonskom predlošku koji ne menja svoju vizuelnu orijentaciju; on se ne povlači  u pozadinu i ne zahteva poseban ugao gledanja kako bi se i doslovce pročitao tekst.

Ono što, pak, oslobađa sadržaj teksta iz likovne ornamentike prizora, jeste promena konteksta realnih, prostornih činjenica putem fotografije i  samo na njoj. Prisutni foto prizori na prvi pogled deluju nemušto i „nenastanjivo’’, poput restlova ili ostataka nekih koherentnijih svetova. Ipak, na drugi pogled, ispostavlja se da je reč o kućama reči u kojima stanuju slova – odeća smisla koja čeka da u nju obučemo svoje misli.

Komentari